Da li gledate reprize domacih igranih serija?
Da - redovno
Ponekad
Ne
MOŽDA SAM PREBRZA ZA VOJVOĐANSKI MENTALITET
Dina Kurbatvinski-Vranešević, generalni direktor RT Vojvodine
Dina Kurbatvinski-Vranešević

Piše S. Bijelić

Generalna direktorka RT Vojvodine, Dina Kurbatvinski-Vranešević, kaže da joj je drago što je u životu sve uradila na vreme “da bih sada mogla sve ovo da radim”. Nekadašnje “sve” podrazumeva - diplomu Filološkog fakulteta, angažman u grupi “Laboratorija zvuka” zajedno sa braćom Vranešević, a naročito sa dugogodišnjim suprugom Mladenom Batom Vraneševićem (prošle godine je preminuo) sa kojim ima dvoje dece – ćerku Milanu i sina Milana. Pa voditeljski posao, rad u marketingu...

Dinino današnje “sve” uključuje to da kada dođe u Beograd uživa u ulozi bake, budući da joj je ćerka pre sedam meseci podarila unuku. No, od avgusta, od kada je postala generalni direktor RT Vojvodine, najveći deo vremena posvećuje misiji da ovu TV kuću postavi na noge. Za samo pola godine uspela je da RT Vojvodina, koja je 1999. godine zbog bombi ostala bez krova nad glavom, učini Javnim servisom svih građana. Za početak, okružila se mladim ljudima. Za direktora Televizije postavila je Nemanju Milenkovića, a za prvog čoveka Radija – Srđana Miljkovića. Već u septembru potpisala je ugovor sa Akademijom, računajući da se tamo školuju budući televizijski kadrovi – reditelji, montažeri, snimatelji. Angažovala je i mlade glumce, pa studente završnih godina odseka za TV novinarstvo, pri Filozofskom fakultetu. Posle mnogo vremena o izgledu voditelja brine stilista, a Televizija je dobila i novu „ličnu kartu“ – logo sa zlatnom kuglom i vedre boje naivnog slikarstva. Nedavno je sa Igorom Mirovićem, direktorom Zavoda za izgradnju grada (ZIG), potpisala protokol kojim se RTV obavezuje da lokaciju na Mišeluku (gde se nalaze ruševine zgrade TV Novi Sad) ustupi ZIG-u za plac na Bulevaru cara Lazara. Dina je barem jednom nedeljno zvala Mirovića, govoreći: “Videla sam jednu livadu koja bi bila dobra za nas”. I najzad je ugledala prazan teren preko puta Tehnološkog fakulteta. Plac nije veliki, ali će na njemu nići funkcionalna četvorospratna zgrada, dok će se na dva nivoa ispod zemlje nalaziti garaže za 120 automobila. Iako očekuje da bi sva papirologija vezana za izgradnju mogla biti rešena tek za dva-tri meseca, Dina je već potpisivanje protokola o trampi placeva doživela kao veliku pobedu, koju je sutradan proslavila sa prijateljima u beogradskom restoranu “Franš”. To znači da Dinino sadašnje “sve” uključuje i boemski život.

Da li je sve ovo što ste postigli odgovor onima koji su se protivili vašem imenovanju za direktorku?
- Naravno da transformacija državne TV u Javni servis, pogotovo u našoj zemlji, ide prilično sporo. Ne možete odjedanput da kažete: “E, osnovali smo Javni servis i od sutra više nema mešanja politike u televiziju”. Otuda je i nastao nesporazum. Bilo je 17 kandidata za mesto generalnog direktora, a ja nisam pripadala nijednoj političkoj opciji. Otac mi je rekao: “Nikada ni na čije spiskove”! Pridržavam se toga. Pošto prilično slobodno i samoorganizovano živim ceo svoj život, i privatni i poslovni, bilo bi mi gubljenje vremena da sedim na partijskim sastancima.

Uglavnom su poznata imena iz vaše kuće prelazila u Beograd, ali vi ste nagovestili da bi moglo doći i do obrnutog procesa. Da li se odustalo od toga?
- Nije. Neke smo vratili, na primer Sašu Filipovića, s tim što smo mu rekli da “Tabloid” mora da prilagodi Javnom servisu. Vratili smo Višeslava Petkovića, a naročito mi je drago što je sa nama Duško Bogdanović. On je ime. Razni ljudi njegovog kalibra često mi šalju poruke šta ne valja u programu. Mogu da im kažem: “Dođite da vidite kako to izgleda”. Znam i ja da ne valja, ali vidljivo je da se za ovih šest meseci nešto ipak promenilo. Mislim da je tome doprineo upravo izbor mladih ljudi za direktore. Srela sam Marinu Fratucan koja mi je rekla: “Ja sam sa 23 godine uređivala Dnevnik JRT, za celu bivšu Jugoslaviju”.

Šta su najkritičnije tačke?
- Najveća katastrofa se dogodila 1999. Tada se definitivno sve srušilo, a ne samo zgrada. Postojala je velika nada 2000, ali dugo se, šest godina, čekalo na Javni servis. Nedavno sam, posle 16 godina, prvi put potpisala završni račun. Tražila sam da se uradi projekat kako da Vojvodina bude pokrivena tako da nas vide svi građani. Želim da idemo ka digitalizaciji, ali videla sam strah kod starijih kolega da će zbog nove tehnologije ostati bez posla. Još veći problem predstavlja to što u Televiziju nije ulagano. Imamo predajnik koji do te mere radi oslabljenom snagom, da program izgleda kao da ga gledate kroz najlon kesu. Mikseta sa koje se emituje program je iz 1975. Iz Bi-Bi-Sija su nam rekli da ne mogu da veruju da to uopšte radi i spremni su da nam pomognu. I generacije mladih ljudi kojima toliko dajem šansu, problematične su, jer mladi bi da rade dva sata i da posle budu slobodni. To je problem generacije koja je odrastala uz sve moguće štrajkove, uz nepoštovanje obaveza.

Kao neko ko je dugo radio u marketingu, imate li vremena da i na taj način doprinesete svojoj televiziji?
- To mi je u planu od proleća, jer je poznato da sam u marketingu imala briljantan uspeh i veliki broj poslovnih partnera. Radila sam to 20 godina i za sve to vreme nemam nijednog poslovnog partnera sa kojim ne govorim, nijedan spor, pritužbu, a to je vrlo osetljiv posao. Prilično sam realna i mislim da prvo treba da podignemo kvalitet programa, da podignemo rejting kako bi novac uložen u reklame bio veći.

SEĆANJE NA BATU

Kako sada gledate na period “Laboratorije zvuka”, na Batu Vreneševića?
- Uveliko sam pevala u osnovnoj školi. On me je video i – nastala je “Laboratorija zvuka”. Naši roditelji su bili šokirani. Njegovi su profesori, moj otac je bio sudija a mama je radila u Izvršnom veću. Jednog trenutka, kada mi je na naslovnoj strani izašla slika – ja u trikou i sa vezanom ešarpom i repićem sa strane, u stanu mojih roditelja zatekla sam komšije koje su želele da im se potpišem. Naišao je moj tata i, iako ga niko ništa nije pitao, prokomentarisao je: “Eto, šta ćete, udala se za te Vraneševiće i mi tu više ništa ne možemo”. Tog momenta sam shvatila kako je sve to strašno doživljavao. Već sam imala decu, a on se, jadan, pravdao. Nikada nisu prihvatili moj izbor, mada moja mama sada ume da kaže: “Jao, što su lepe te Batine pesme”, a ranije je govorila: “Zna li on da napravi neku čestitu pesmu?” Tako je sve krenulo, kroz “Laboratoriju zvuka”, špice, drame, filmove, predstave Vide Ognjenović, Dejana Mijača itd. Eto, 30. marta su braća Vranešević na Kratkom metru dobila nagradu za životno delo, Bata ga je dobio posthumno. Pronađeno je čak 450 filmova za koje su Bata i Peđa radili muziku. Setite se još i “Rama za nekoliko poza”, “Priča iz nepričave”, “Poletarca”, “Nedeljnog zabavnika”, “Varošarija”, “Fazona i fora”... Mnogo je to rada.

Spadate li u grupu strogih šefova? Da li ste laki za saradnju?
- Baš i nisam. Volim red, rad i disciplinu. Dobro, povremeno vičem po hodnicima, povremeno bacam sve što mi dođe na sto, ali uglavnom sve rešavam razgovorima jer mislim da ovde fali samo reč. Uvek nešto ostane nedorečeno, na poslu, u porodici...

Imate li u TV interni nadimak, nešto kao “Gvozdena lejdi” itd?
- Ne, jedino sam čula da komentarišu to što grabim kada idem, što preskačem dve stepenice. Kažu: “Ako tako hoda, onda tako i radi”. I da sam možda malo prebrza za vojvođanski mentalitet.

Uz toliko obaveza, imate li deo dana samo za sebe?
- Od rane mladosti organizovana sam tako da mi ceo dan prođe u nekom zanimljivom poslu. Radila sam kao prevodilac u jednoj firmi i svako jutro ustajala u pola šest da bih se našminkala, što činim i danas, onda sam vodila dete u obdanište i stizala na posao. Dobro, uvek sam malo kasnila. Radila sam do pola tri, posle čega sam Milanu uzimala iz zabavišta i na biciklu je vozila kod mame jer kola nisam vozila a tada nije bila ni moda taksija. Kada bih ostavila nju kod mame već u četiri sam odlazila u Tribinu mladih gde sam, do pola sedam, imala probu sa “Laboratorijom zvuka”. Posle toga uzmem Milanu, dovedem je kući, a onda dođe svekrva da je čuva jer sam ja morala uveče da idem u Ponoćnu promenadu, noćni program koji sam radila sa Miloradom Crnjaninom. Dan mi se završavao u ponoć. Tako živim i danas, ali s obzirom na to da više ne moram da kuvam i da pregledam domaće zadatke, sada zaista uživam. Svako veče sam u nekom od omiljenih kafića i svi mi kažu: “Kako izdržiš ceo dan”?!

Šta su vaša deca završila?
- Akademiju. Glumci su, ali Milan i komponuje a Milana peva, jer su oboje išli u u srednju muzičku školu. Pre neki dan, kada sam došla u Beograd, zatekla sam bebu za klavirom. Ima sedam meseci a već uz Milanu udara po klaviru. Gen je čudo.

Kakva muzika danas može da vas razgali?
- Ista kao i ranije, zbog čega imam i malih problema. Pričaju: “Direktorka je rokerka, pa ne voli tamburaše”. A to nije tačno. Kad smo u kafani slavili rođenje moje unuke čak sam i zapevala sa nekim talambasom, a onda se prisetila: “Ju, Bože, valjda ne rade kod mene u tamburaškom orkestru”!

A idete li na Egzit?
- Naravno. Idem i na koncert omiljene grupe, Red Hot Čili Pepers. Mada me nervira to što sada moram da vodim računa, što me ljudi gledaju misleći da to nije primereno ni mojim godinama ni položaju. Ali, ja nemam to opterećenje.

Posećujete i sportske događaje, zar ne?
- To mi je druga omiljena “disciplina”. Veoma volim sprot i svih ovih godina putujem sa košarkaškom reprezentacijom. Bila sam u Atini, Americi, Švedskoj.... Odlazim i na fudbalske utakmice, ali to podrazumeva i nešto drugo. Pošto su u ložama uvek sedeli i moji poslovni partneri, praktično sam na poluvremenu završavala gomilu poslova.

Postoji li nešto što još niste ostvarili?
- Mislim da ću uvek nešto raditi. Ne mogu sebe da zamislim da sedim i gledam TV. Mogu da igram jamb, da se kartam sa društvom, ali i tada smišljam šta bih još mogla da uradim i kako. I sve stižem. Ranije sam govorila: “Sve je u fiokama – i provod i posao, a ja samo otvaram i zatvaram fioke”. Danas kažem: “Folder je čudo“. I otvaram foldere.


SADRŽAJ


Aleksandar i Marija Srećković
NAŠ BRAK NEMA MANE!

NA TI... sa Nadom Macanković
AKO JE LjUBAV, NE MOŽE DA BUDE NAVIKA

MAGNETOSKOP
Dina Kurbatvinski-Vranešević

ROKERKA DIREKTORKA

Kalina Kovačević
MISLIM DA SAM PRERANO ODRASLA

Bojana Stefanović
GLUMICA, MALO VODITELjKA MALO MANEKENKA

Velimir Dejanović, voditelj emisije “Kuvati srcem”
NAJBOLjI GOSTI – ESTRADNI UMETNICI

Vanja Bulić
TV ON: RADOŠ BAJIĆ

Mirjana Bobić-Mojsilović
PLAVETNILO NEBA

Bojan Bjelić
KOD MENE ĆE SE USELITI SAMO PRAVA DEVOJKA

Modni biro: Ženske čarape
ADUT ZA VRHUNSKU ELEGANCIJU I ZAVOĐENjE

Legende: Visoke potpetice
ŽIVOT NA VISOKOJ NOZI

“Savršeni stranac” u našim bioskopima
NIJE SVE ONAKO KAKO IZGLEDA

Zašto Holivud prekraja antičku istoriju
AH, TA SLATKA FILMSKA LAŽ!


SVE O TV SERIJAMA